RAZGLEDNICE - POSTANAK I RAZVOJ

Počelo je slanjem pisama u kuvertama na kojima je bila otisnuta sličica (SAD, 1861.), a nastavilo se dopisnicama koje su službeno odobrene u Europi 1869.g. s dvostruko jeftinijom tarifom od pisma u kuverti. 1870. godina smatra se početkom razglednice u svijetu (Austrija).

Zajednička karakteristika svih razglednica tog ranog doba je ta da je na poleđini karte bio prostor isključivo za adresu i marku, i zakonom je bilo zabranjeno u taj prostor napisati bilo kakav tekst. Prostor za tekst nalazio se s prednje strane ispod slike gdje su stale 2-3 rečenice (poput ograničenja današnjih sms poruka), a onaj tko je htio napisati više teksta često je to radio i preko slike, što nije bilo zabranjeno. Tek 1902.g. netko se dosjetio da poleđinu karte podijeli na prostor za tekst i adresu.

Prve razglednice tiskale su se litografskom tehnikom (kamenotisak). Predložak se masnom kredom ili tušem prenosio na posebno obrađenu i uglačanu kamenu površinu, i to svaka boja na zaseban kamen. Kamena se ploča stavljala u litografski tiskarski stroj i svaka se boja tiskala sa svog kamena. Obično je bilo do 5 boja, ali često i do 16 boja. Bio je to težak i spor posao koji je zahtijevao i izvanrednu vještinu tiskara litografa. Te se razglednice nazivaju litokromatografije, a obično ih je pratio tekst «Gruss aus...» ili «Pozdrav iz...»

Kasnije su grafičari otkrili da se miješanjem 4 osnovne boje (plava, magenta, žuta i crna) mogu u tisku dobiti sve ostale. To je osnova i današnjeg tiska u boji (CMYK).

U Francuskoj se razvila i proizvodnja ručno bojenih razglednica, što su obično radile žene sjedeći u krugu ili u nizu. Razglednica je išla iz ruke u ruku, svaka je radnica nanosila samo svoju boju i bila zadužena samo za neki detalj. Kad je razglednica obišla krug, to je minijaturno djelo bilo dovršeno. Njihova se vještina iskazivala u bojenju sitnih ukrasa (cvijeća, vitica, anđelčića, gradskih grbova i sl.). Radilo se tankim kistom koji se vlažio u ustima.

Litografija je i danas cijenjena i zahtjevna tiskarska tehnika u estetskom smislu pa litografirane razglednice imaju posebnu vrijednost i šarm te ih sakupljači posebno cijene. Karakteriziraju ih fino izvedeni ukrasi u boji i tonski prijelazi.

U izdavaštvu razglednica zasebna i neodvojiva je uloga fotografa koji su lutali svijetom i bilježili na staklenim foto - pločama različite sadržaje i krajobraze podobne za prijenos na razglednicu.

Prvi svjetski rat zaustavio je procvat razglednice u svijetu, no europski tiskari su počeli tiskati specijalizirane «ratne razglednice» s propagandnim porukama i ratnim scenama, te srcedrapateljnim sličicama namijenjenih vojnicima na frontovima.

U «zlatno doba» razglednice početkom 20. stoljeća, po svijetu je putovalo na milijune razglednica s vrlo različitim temama; od litografija i fotografija gradova, djela likovnih umjetnika, motiva brodova, aviona, životinja, šaljivih motiva, fotografija glumaca tog doba, do obiteljskih fotografija poslanih kao razglednice - sve u svemu oko 200 tema.

Karlovac spada među najoslikanije gradove na razglednicama s preko 1000 različitih motiva. Zanimljivo je to da u doba najveće ekspanzije razglednica u Hrvatskoj na samom kraju 19. st. u hrvatskom jeziku ne postoji pojam «razglednica» već se one nazivaju «nove karte s vidici» ili «karte-dopisnice».

Danas mnogi muzeji u svijetu imaju odjele razglednica, jedan od poticaja njihovih osnivanja bio je izgled ulica i zgrada u nekom gradu što je posebnu vrijednost imalo za vrijeme poslijeratnog perioda kad su mnogi gradovi bili uništeni do neprepoznatljivosti. Poznato je da Varšava obnovljena uz pomoć zbirki razglednica koje su pružale barem vizualnu perspektivu za obnovu.

Današnje zbirke starih razglednica za svakog imaju posebnu vrijednost, ali najveća je u tome što oživljavaju prošlost, onu prošlost u kojoj se nalaze naši korijeni. A upravo su korijeni bitni da nas vremenske oluje ne otpušu u nepoznato.

( Tekst i podaci uzeti iz knjige Nikole Perića "Pozdrav iz Karlovca" )