PODZEMNE UTVRDE U KARLOVAČKOJ ŽUPANIJI

Arheološkim istraživanjima je širom Europe od najranijih razdoblja potvrđen privremeni boravak ljudi u pećinama, a s pojavom pisane riječi, sve do danas poneki autor bilježi skrivanje ljudi u pećinama. U njima su se putnici ili pastiri sa stokom sklanjali od nevremena i zvijeri ili noćili, u njima su nalazili izvore pitke vode, sakrivale su se u njima dragocjenosti, a ponekad čak i pokapali mrtvi.      U različitim kulturama i povijesnim razdobljima pećine su vrlo često korištene kao zbjeg, kad se narod u njima skrivao od vojske i rata, a pojedinci od svakojake nevolje. I naša bogata usmena predaja sve do danas čuva podatke o hajducima koji su se skrivali u pećinama gdje su nalazili utočište i sakrivali se od sile i vlasti što potvrđuju i česti nazivi u Hrvatskoj kao što je Hajdučka pećina.

 

Dva su čimbenika ključna u odabiru pećine za zbjeg, a to su tajnost mjesta i nepristupačnost ili udaljenost od poznatih puteva. Mjesno stanovništvo se boji snažnijeg neprijatelja, ali ima tu prednost da poznaje okolinu. Odabir pogodne pećine se obavlja prije opasnosti i prenosi se s koljena na koljeno. Može se urediti i pristup, i prilagoditi boravku što se u našim krajevima i događalo u vrijeme turskih ratova. Međutim utvrđivanje pećine zahtijeva mnogo muke, organiziran, a često i vrlo vješt rad. Ovakve su pećine – zbjegovi, postale prave male (ponekad i ne tako male) utvrde. Prema njihovu izgledu, tehnici gradnje, te prikupljenim i obrađenim podacima izvjesno je da su uzori za njihovu gradnju bili okolni stari gradovi i utvrde.  

 

 

U Hrvatskoj je ovakvih pećinskih utvrda i više od pedeset, što je prvorazredan i značajan dio naše, ali i europske kulturne baštine. Osim što u ovakve pećinske utvrde čudesni primjeri graditeljskog umijeća i njegove primjene, još je jedna stvar po čemu su one jedinstven svjedok prošlosti, kako hrvatske tako i europske i svjetske. One su nijemi svjedok umijeća i borbe običnog čovjeka, Hrvata, seljaka i vojnika, koji se najčešće skrivao i borio se kako s Turcima tako i s Austrijancima, ali i domaćim velikašima i generalima, a ne nekog velikaša ili državne ili neke druge organizacije ili skupine. U povijesnim se dokumentima pećinske utvrde uopće ne spominju. Ta je međutim tajnovitost za opstanak naroda imala značajnu ulogu, jer se u njima nije sklanjala redovna vojska već nezaštićen narod. Onda je i razumljivo da položaj pećina narod nije nikome odavao. Nažalost, negdje podaci govore i o tome kako da se narod nije uspio obraniti, pa su bili zarobljeni ili pogubljeni. Tako su neke pećine nažalost i masovne grobnice.

 

Dosadašnjim istraživanjima je ustanovljeno da su zidovi pećinskih utvrda u Hrvatskoj sagrađeni u doba turske opasnosti služili za sklanjanje stanovništva pred turskim osvajačima. Dok su po namjeni vjerojatno jednake, jer se radi o malim utvrdama koje su služile za zbjeg nevelikom broju ljudi, prema vrsti utvrde postoje različiti tipovi. Najveći dio su prave utvrde na nepristupačnim mjestima, primjerice strmim obroncima sa zidom sagrađenim na samom ulazu u pećinu, vidljiv izvana. Ima ih i lako pristupačnih, ali sakrivenih, kod kojih je utvrđenje tek u unutrašnjosti pećine, na izmaku danjeg svjetla. Neke imaju samo jedan zid, neke čak i dva, a neke i ukupno tri zida, tvoreći prave male podzemne obrambene sustave. Sve su pećine utvrđene kamenim bedemima, a tehnika zidanja kamenom i vapnom je identična tehnici zidanja okolnih starih gradova. Iako su ove pećinske utvrde često i vrlo malene, one su prave male utvrde, a neki su zidovi pravi biseri obrambene arhitekture. Tako ima krasnih ostataka lijepo zidanih bedema s galerijama za branitelje, kulama, puškarnicama, zatim minijaturnih bedema koji izgledaju kao mali balkoni nad kanjonom u kojem je pećina smještena, koji imaju ulogu kule i stražarnice nad donjom zazidanom pećinom koja je služila kao zbjeg. Zanimljiva je raznovrsnost i brojnost njihovih konstruktivnih elemenata i dijelova kao što su kule, pokosi, lukovi, puškarnice, vrata, galerije, stepenice, rupe od skela i stropovi.

 

Pećinskih utvrda u Europi i u svijetu ima malo. Mogući je razlog tome što su utvrde gradili moćnici, koji su također branili slabijima da imaju vlastite utvrde. Uz Hrvatsku najveći broj pećinskih utvrda u Europi ima Francuska. Radi se također o 50-ak utvrda na području Pirineja i Alpi (podjednako raspoređenih). Na području Pirineja ih ima, ali manje, na španjolskoj strani, a ima ih također i u Švicarskoj. Zasad jedna poznata pećinska utvrda je u Italiji, a po dvije su u Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Sve su one generalno slične po tipu i po namjeni, kao i po arhitekturi , a najzanimljivije da su i graditelji izgleda također isti, slabiji, narod koji se brani od sile.

 

 

Projekt istraživanja, dokumentacije i zaštite utvrđenih pećina u Hrvatskoj već četvrtu godinu provodi SK Ursus spelaeus u Hrvatskoj, uz švicarsko, francusko i monegaško iskustvo. Dovršenost projekta je 10% u Hrvatskoj, a oko 5% u Europi ukupno. Projekt u Hrvatskoj financiraju članovi SK Ursus spelaeus iz Karlovca i već dvije godine Ministarstvo kulture RH s po 20.000,00 kn godišnje, ali nažalost samo u Ličko-senjskoj županiji.

 

 

Najveći broj tih pećina i polupećina smješten je u klancima gornjih tokova Korane i Mrežnice. Sve pećine zacijelo još nisu pronađene ili bedemima više nema traga (a ima slučajeva da više nema ni pećine).

Franjo Julije Fras u "Topografiji Karlovačke Vojne krajine" objavljenoj 1835. godine prenosi svjedočanstvo narodne predaje o jednoj takvoj špilji u blizini Plitvičkih jezera: "Prema priči, jednom se ovdje u špilji ispod brda Galovac nastanio neki pustinjak, koji je među narodom postao poznat po liječenju bolesnih ljudi." Vrlo vjerojatno je pustinjak u špilji živio u srednjem vijeku, kada se u Hrvatskoj bilježi više primjera samotničkog života duhovnih ljudi u pećinama. U Bosni i Hercegovini i dijelovima južne Hrvatske su uz to u 13. i 14. stoljeću bili progonjeni Krstjani (Bogumili ili Patareni), te nije isključeno da su se i oni sklanjali u ovdašnje pećine kako bi se spasili od progonitelja.

 

Fras na području današnje Karlovačke županije navodi 9 utvrđenih špilja: kod Rakovice; kod Donjeg Primišlja - služila je i kao zatvor; kod Tobolića; kod Tounja - dvije, od kojih je jedna neko vrijeme služila i za stanovanje; kod Tržića; kod Erdelja; kod Mračaja i kod Belaja - špilja je tek dijelom očuvana, a ostatak je progutao kamenolom. Većina navedenih utvrđenih pećina smještena je uz rijeke Mrežnicu, Tounjčicu, Dobru i Koranu.

 

Mogući turistički značaj naših utvrđenih pećina je velik. Turizam koji otkriva čari prirode, onaj kulturni, pa tako i arheološki i speleološki turizam čine posebne i cijenjene i tražene vrste turizma, a ove pećine sve to nude. Zbog svojega smještaja na većinom teže dostupnim, ali mjestima lijepo očuvane prirode, utvrđene pećine su pogodne i za pustolovni turizam, primjerice u kanjonima rijeka Mrežnice i Korane, u kojima ih je smješteno nekoliko. Međutim osim prednosti, postoje i određena ograničenja i prepreke turističkom korištenju ovakvih pećina.

Da bi se ovakva vrsta prirodne i kulturne baštine mogla posjećivati, treba najprije završiti nekoliko stvari: zaštititi, kako prirodne vrijednosti, tako i same bedeme. Sve to valja i odgovarajuće i u skladu sa suvremenim normama i dokumentirati. Valja osigurati i propisnu formalnu i pravnu zaštitu, i izraditi procjenu kapaciteta turističke nosivosti. Naravno da prije svega treba istražiti, i opisati i samu arhitekturu, i zatim objaviti rezultate rada u znanstvenim, ali i u znanstveno-popularnim izdanjima. Takve objave su važne i za znanost i za kulturu: znanost služi da bi zajednici, a ne samo pojedincu donijela korist, a kulturna baština i nije baština ako se za nju ne zna, a pogotovo ako se kao u ovom slučaju radi o novim neotkrivenim stranicama o povijesti hrvatskog naroda.

 

"Na lijevoj obali Korane, tek koji kilometar nizvodno izvan Nacionalnog parka Plitvička jezera, ali u ništa manje lijepom okružju malene rječice koja prolazi kroz pitome livade smještene ispod surove litice kanjona, nalazi se Gajina pećina, duga svega 65 metara, ali s dva otvora. Oba se nalaze u velikoj okomitoj klisuri što se nadvila nad Koranom. Veći je otvor, pravilnog oblika, nekad bio zazidan, tako da je ova ravna i okomita klisura bila potpuno zatvorena, pa tako praktički i neosvojiva, osim nekoj velikoj sili i jakom naoružanju kao što su topovi. I danas se vide ostaci unutrašnjeg, drugog bedema, koji je zatvarao prolaz četiri metra širok i isto toliko visok. Iza tog zida nalazi se dvorana iz koje se moglo ljestvama popeti u dimnjak, spojen s onim gornjim otvorom, koji je mogao služiti kao osmatračnica. Pristup do donjeg otvora je malo otežan jer se nalazi desetak metara iznad doline Korane, a gornji je potpuno nepristupačan, osim alpinistima. Povijesnih podataka o korištenju Gajine pećine u prošlosti nema, ali analizom ostataka bedema može se utvrditi da pripadaju vremenu turskih ratova.

Gajina pećina je, osim očito u tursko doba, kad je služila za obranu od Turaka, i u prapovijesti služila ljudima da u njoj nešto sakriju. Naime, u Arheološkom muzeju u Zagrebu čuva se ostava brončanih predmeta iz kasnog brončanog doba, pronađena upravo ovdje još prije stoljeće i pol.

Arheološki muzej u Zagrebu od 2007. godine u suradnji s općinom Rakovica arheološki istražuje Gajinu pećinu, što je samo dio šireg plana o turističkom prirodnjačko-povijesnom itinereru na području ove općine koja je, ako se izuzme grad Zagreb, rekorder po broju turističkih noćenja u kontinentalnoj Hrvatskoj. Ovaj bi itinerer obuhvaćao Baraćeve pećine, stari grad Drežnik grad koji se obnavlja uz pomoć Ministarstva kulture te Gajinu pećinu, koja je već sad i mjesto koje privlači posebnu vrstu posjetitelja - ona je poznato odredište mnogim alpinistima koji vježbaju upravo na klisuri u kojoj se nalazi i Gajina pećina.

 

Pećina Kuća

Pećina Kuća nalazi se prvi vrhu strme kose koja se od vrha kod sela Ponor, preko vrlo dubokih vrtača, strmo spušta u usku manju dolinu u kojoj je napušteno selo Pećina. Put od sela najprije dolazi do pećine s izvorom pored koje je manja zaravan otkud je najlakši pristup, ali opet vrlo strm i nezgodan, sa strane strme gotovo okomite litice visoke nekih 10 metara do pećine Kuće. Pećina se ne vidi sve do četiri do pet metara od ulaza jer je sakrivena stijenom. Ali kad se ugleda ova utvrđena spilja, svaki ljubitelj arhitekture ostane osupnut. Ova zazidana spilja je pravi mali biser obrambene arhitekture. Lijevo je kula s osmatračnicom - puškarnicom, u sredini vrata, a desno lijepo zidan bedem s puškarnicom. Detaljan pogled na bedem iznutra i izvana otkriva i vještinu i prilagodljivost pravih majstora koji su ga zidali: vide se tu nadvratnik, rupe od skela, rupe od drvenih greda koje su iznutra držale stražarsku stazu za pristup puškarnici ili stube koje vode u živu stijenu koja je izvana ozidana polukružna kula s puškarnicom.

Ova je mala utvrda nepoznata i javnosti i znanosti, pamti je tek narodna predaja koja kaže i da su na ovoj pećini bila željezna vrata koja su odnesena u Beč. Također je zanimljiv podatak i da su se mještani, Hrvati, krili od neprijatelja nekoliko dana i noći u pećini Kuća u jesen 1991. godine. On je zanimljiv, kako za suvremenu hrvatsku povijest, tako i kao podatak o kontinuitetu korištenja pećine, i potvrda da se podatak o ovako pogodnom tajnom mjestu, prenosi u tajnosti s koljena na koljeno.

 

 

U neposrednoj blizini ostataka gradine Samogred kod Tržića Tounjslkog, posred nepristupačne okomite obalne stijene ulaz je u Zazidanu pećinu, do koje se danas može stići jedino uz pomoć užeta za penjanje i uz znanje alpinističkih vještina. Kameni obrambeni zid još je dijelom sačuvan, a na "balkonu" iza njega nekoć se moglo smjestiti do 30 izbjeglica.

Na istoj, desnoj obali Mrežnice, oko dva i pol kilometra nizvodno, druga je slična pećina u stijeni, a postoje naznake da se još dva kilometra dalje nizvodno nedaleko ušća Tounjčice u Mrežnicu nalazi još jedna pećina (u stvari također polupećina) koja je bila branjena kamenim zidom.

Položaj svih pećina na desnoj obali rijeke možda je uvjetovan time što je opasnost dolazila – sa te iste obale, odakle je branitelje bilo nemoguće uočiti!

Nije isključeno da se uzvodno ili nizvodno ne nalazi još takvih zazidanih pećina. U svakom slučaju, još 1835. putopisac Franjo Julije Fras u knjizi "Topografija Karlovačke vojne krajine" spominje jednu od gore navedenih pećina, premda je nemoguće točno utvrditi na koju je točno mislio.

 

Šetajući uz prugu od Kamanja prema zapadu, osim izdanaka bijelog vapnenjačkog kamena , ništa nam ne daje naslutiti da je ispod naših nogu velika pećinska šupljina s nizom kanala i vo­denim tokom. Slijedimo li postavljene oznake ili jedva prepoznatljivu stazu, za desetak minuta stižemo pred otvor pećine, okrenut prema rijeci Kupi.
Ova je špilja u davno vrijeme služila je narodu za obranu od nepri­jatelja. Dokaz tome je pronađeno razno prethistorijsko i rimsko oruđe i ulomaci posuda (hrbine, terracotta), pa čak i rimski novac cara Claudijana II.
O VrIovci prvi je opšir­nije pisao Emil Laszowski 1893. gdje iznosi pojedinosti o nalazu dobro očuvane lum­barde, koju je tadašnji vlasnik BrIog-grada vlastelin Filip Sufflay našao u predvorju pećine. Ovaj nalaz predan je u Arheloški muzej u Zagrebu.
Potkraj 1927. godine za pećinu se zainteresirala skupina planinara tadašnjeg Planinarskog društva »Runolist« iz Zagreba. Nakon nagodbe s vlas­nikom zemljišta, iz Zagreba su svake nedjelje stizali plani­nari radi uređivanja puteva kroz pećinu i uređenja pristupa pećini. Zainteresirani i puni elana, planinari i mještani Kamanja vrlo su brzo uredili pećinu za lakši pristup svih zainteresira­nih, pa je u kolovozu 1928. godine potpuno osposobljeno za posjet turista 330 metara spilje.