KARLOVAČKE ŠKOLE
Počela je škola kao što obično počinje svake jeseni. Školovanje za svakog od nas počinje u stvari u trenutku rođenja upisom u životnu školu, i nikada ne prestaje. Školovanje može biti mukotrpno i teško, ili neizmjerno zabavno. Može nam se činiti besmisleno, ali i svrsishodno. A učiti se može sve: strani jezici, karate, matematika, slikanje, veslanje, pjevanje, brzo čitanje ili astronomija. Svako učenje počinje prvim korakom što su znali i naši preci, pa je tako prva škola u Karlovcu bila «Pučka škola u Dubovcu». Strohal navodi kako je ova škola tako stara da joj ne možemo ni približno početka označiti. Jedan od zapisa spominje 1553.g. kada se u toj školi učilo čitati, pisati (glagolski) i računati.
Pučka dječačka škola u Karlovcu djelovala je na raznim lokacijama u gradu, u početku su je vodili franjevci pa je bila smještena tik do samostana, da bi na kraju bila smještena u novu zgradu u Rakovačkoj ulici (današnja OŠ Dragojla Jarnjević). To je prva škola u kojoj su se učili i latinski i njemački jezik i smatra se temeljem kasnije gimnazije.
Viša djevojačka škola osnovana je 1765.g. Smještena je u početku u prizemlje Magistrata, a izgradnjom nove zgrade 1893.g. seli se na lokaciju kraj Senjske ceste gdje je do tada bilo sajmište za prodaju konja ( današnja OŠ Braća Seljan ). Pored općeobrazovnih predmeta u toj školi su djevojčice imale kao predmet ženski ručni rad i po 6 sati tjedno.
Pučka škola na Rakovcu počela je s radom 1819.g. gdje je premještena iz Slunja. Čim je došla u Rakovac dodan joj bi četvrti razred, koji je trajao dvije godine. Iz ove pučke škole razvila se kasnije (1851./2) niža realka i velika c. kr. realka u Rakovcu (1863./4).
Gradska glazbena škola osnovana je 1877.g. U ovoj se glazbenoj školi poučaje u ovim glazbenim instrumentima: u guslama, čellu, contrabasu, fruli, klarinetu, u opće u limenim instrumentima, pa u pjevanju.
Kadetska škola za izobrazbu časničkog podmladka djelovala je do 1878. na Turnju kao dvorazredna, a od 1880. kao četverorazredna vojna škola u Karlovcu u zgradi današnjeg Veleučilišta.
Do spajanja Banije i Švarče gradu Karlovcu djelovale su niže mješovite (obospolne) škole na Baniji, Turnju, Hrnetiću i Rakovcu. 1905.g. podignuta je školska zgrada na Velikoj Jelsi. U gradu je još djelovala i Srpska učiteljska škola, u početku isključivo muška, a kasnije obospolna.
Gimnazija je nastala spajanjem Kraljevske velike gimnazije i Carske kraljevske velike realke 1882.g. i od tada nosi naziv Kraljevska velika realna gimnazija u Rakovcu kraj Karlovca.
Osim ovih škola u gradu su postojale i privatne škole: privatna škola Julije Novačićke za djevojke, privatna škola gđica Polčevih, privatna škola gđice pl. Vistarini za strane jezike (osobito francuski i talijanski jezik), konfesijonalna mojsijevačka škola i druge...
Sistem školovanja nije se puno promijenio od samog početka. Novac koji se nekad isplaćivao učenicima za školovanje putem Društva za podupiranje vrijednih a siromašnih učenika danas se isplaćuje preko raznih ministarstva u obliku stipendija, umjesto današnjeg HNOS-a postojale su naredbe kraljevske vlade, a polemike oko obaveznog
vjeronauka u pučkim školama postoje i danas.
Nastavničko vijeće i školski odbor nazivali su se Commissio piarum scolarum Carolostadiensium, što je zvučalo kao nešto prema čemu se mora imati poštovanja, dok je danas takav odnos nepoznat.
Zakon o školstvu iz 1874. predstavljao je velik korak naprijed u modernizaciji hrvatskog školstva:
- ozakonjuje hrvatski jezik kao nastavni jezik
- obavezno školovanje traje 5 godina
- na pučkim školama ne plaća se primarina i školarina
- uz svaku pučku školu mora biti školski vrt, zatim gombalište i zdenac za piće
- uvodi se produženo obrazovanje za učitelje
- udžbenici su besplatni
O kvaliteti školovanja u Karlovcu dovoljno govori činjenica da su maturanti karlovačke Gimnazije imali direktan upis na fakultet, ali i da su mnogi učenici karlovačkih škola prijašnjih i sadašnjih generacija priznati stručnjaci na raznim poljima ( na žalost malo ih je koji djeluju u Karlovcu, većina se rasula po svijetu i tamo dobila priznanje, Nikola Tesla je dobar
primjer iz povijesti ).
Ove godine Karlovac ima 4.337 osnovnoškolaca i 4.824 učenika srednjih škola. Grad danas ima 11osnovnih i 13 srednjih škola, te Veleučilište. Osnovne su škole Banija, Braće Seljan, Dragojla Jarnević, Braće Seljan, Dubovac, Grabrik, Švarča, Turanj i područne škole u okolici grada. Za razliku od malih afričkih đaka koji su oduševljeni kad im Angelina Jollie otvori novu školu ili malih đaka s Aljaske koji svaki dan putuju hidroavionom do škole s osmijehom, naši mali osnovci često znaju biti mrgudni i na sam spomen škole. Ali to ih prođe, najčešće onda kad završe školu.
Srednja škola pruža mogućnost izbora, između Gimnazije, Ekonomsko-turističke, Medicinske, Mješovito industrijsko-obrtničke, Šumarske, Tehničke, Prirodoslovne ili Trgovačko-ugostiteljske škole. Ali i Glazbene škole kao najstarije u Hrvatskoj.
Pedagoški standardi nekad i danasModernizacijski procesi i njihov utjecaj na školstvo
Modernizacijski procesi krajem 19. stoljeća zahvatili su sve segmente života. Nastalim promjenama trebalo je prilagoditi i odgojno-obrazovni sustav.
Na području pučkog školstva učinjeni su veći pomaci donošenjem Mažuranićevog školskog zakona 1874. godine, a očitovali su se u djelomičnoj sekularizaciji školstva,besplatnom pohađanju škola, državnom nadzoru nad školama, inovacijama u didaktičko-metodičkim postupcima, kao i u obrazovanju i izjednačavanju ženskog i muškog učiteljskog osoblja. Na tragu tog školskog zakona je i zakon iz 1888. godine koji je u nekim odredbama bio rigidniji glede položaja učiteljica (školski celibat), nove jezične politike i ponovne konfesionalizacije školstva.
Srednjoškolsko obrazovanje nije se mijenjalo od Thunove školske reforme. Ono se također trebalo prilagoditi promjenama, tim više što se u Hrvatskoj pokazala potreba za novim stručnim kadrovima na tržištu rada i njihovom osposobljavanju za određena zanimanja ili za nastavak školovanja. Zahtjevi modernog diferenciranog društva postulirali su promjene u svim vidovima školstva.
Pedagoški standardi u Hrvatskoj i Slavoniji krajem 19. stoljeća
Situacija u Monarhiji još je uvijek bila prilično nezadovoljavajuća u pogledu školskih zgrada i opreme, zbog neredovitog održavanja škola, nedostatka školskih zgrada i prostorne ograničenosti postojećih škola.
Školski prostor u većini krajeva Hrvatske i Slavonije predstavljao je veliki problem. U Mažuranićevom školskom zakonu stoji da “sgrade pučkih školah moraju biti suhe, svijetle i provjetrene, te imati dovoljno prostora za mladež” i da “osnove za gradnju pučkih školah, na koje nisu već unaprijed propisane (članak 39.), moraju u pojedinah slučajevah prije izvođenja biti odobrene od Zemaljske vlade.” Prema članku 8. pučke škole moraju biti “potrebitim pokućstvom i bar najnužnijim učevnim sredstvima opskrbljene.” Na temelju školskog zakona od 31. listopada 1888. i naredaba Kr. zemaljske vlade Josip Kirin je sastavio 1897. godine naputke o uređenju pučke nastave u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji sa naputkom o školskoj administraciji.
Pored točno propisanih normi za veličinu školskog prostora, bio je propisan i sav potreban inventar, školsko pokućstvo, a posebno su bile značajne školske klupe koje su trebale biti barem za tri uzrasta, s posebnom napomenom da tamo gdje se poučavaju učenici oba spola treba, između djevojačkih i dječačkih sjedala, napraviti prolaz za učitelja. Klupe su trebale imati spremišta za učila, rupe za tintarnice s poklopcima i utore za olovke i držala. Učiteljski stol ili katedra bio je smješten na povišenom mjestu s prednje strane, radi preglednosti razreda. Neizostavni dio školske učionice bila je školska ploča, te nastavna učila kao što su računalo, reljefni zemljovid, globus s kompasom, te zidna početnica za hrvatski jezik i matematiku, suhi preparati ptica, obvezno pisanke siromakah, školske pločice od škriljevaca i brezove šibe. Školski odbori trebali su se brinuti za opremu škola i nabavku novih školskih učila. Unatoč zakonskim propisima, prilike na terenu bile su daleko od onog što je zakonom bilo propisano. Naime, često su škole preseljavane na druge lokacije koje također nisu bile adekvatne za potrebe učenika.
Davorin Trstenjak u članku “Gradite školu” opisuje stanje djevojačke škole u Karlovcu: “zbuni se mladež, jer stade pucati strop, greda na stropu posve je sagnjela i da se nije za doba opazilo srušio bi se strop na učenice […] ni sada se ne kani graditi nova škola, nego je odlučeno da se izmijene stropovi.” Naime, mnoge dotrajale zgrade nisu više odgovarale novim zakonskim standardima, a za njihovu obnovu nije bilo dovoljno novaca. Slično je bilo i s potrebom izgradnje pučke škole. “Mi molimo i zaklinjemo u ime nesretne školske mladeži slavni grad Karlovac da se digne listom i isposluje da se što prije sagradi dostojanstvena pučka škola pa da se tako spase rođena djeca od najviše nevolje.”
U novinskim člancima građani su polemizirali o izgradnji pučke škole u Karlovcu. Mnogi su bili nezadovoljni lokacijom “jer bi djevojke morale prolaziti mimo vojnika, a to bi ugrožavalo njihov moral” ili “ako se mora graditi zajednička zgrada za dječačku i djevojačku školu, onda bar neka budu sagrađena dva ulaza, kako se nebi miješala muška i ženska djeca, jer bi to moglo dovesti do svakojakih nepristojnosti.” Dakle, i prilikom gradnje školskih zgrada pazilo se na strogo odvajanje muške i ženske djece, što pokazuje da se krajem 19. stoljeća odnos prema spolovima nije bitno promijenio. Temeljem ovih pokazatelja može se vidjeti da je stanje škola i školske infrastrukture bilo daleko od onog što je predviđeno zakonima. Pored trošnog stanja nekih školskih zgrada, mnoge nisu imale školski vrt, “gombalište”, kao niti prikladne prostorije za predviđeni broj učenika, jer se zbog prekapacitiranosti u školama održavala paralelna nastava. Mnoge stare zgrade više nisu odgovarale zakonskim uvjetima i trebale su se obnoviti, ali za to nije bilo dostatnih sredstava. Tome su pridonijele teške materijalne prilike, posebno u manjim mjestima, stoga je i opravdana pojava odlaženja učenika na školovanje u veće gradove.
Loši pedagoški standardi te nehigijenski uvjeti rada rezultirali su i oboljenjima učenika i učitelja. Među najčešćim zaraznim bolestima kod učenika bile su kozice, dizenterija i šarlah. Napredak 1888. godine piše o “pomoru pučkih učitelja, te navodi da je u razdoblju od 1878. do 1888. godine umrlo 109 pučkih učitelja i 21 učiteljica.” Najviše ih je umrlo od učiteljske bolesti “sušice”, a kao razlozi se navode nedostatak prostora, dotrajalost škola, hladnoća. Prema Cuvaju, ovaj podatak govori ne samo o lošim pedagoškim standardima u pogledu školskih zgrada, nego i o teškom materijalnom i socijalnom položaju učiteljskog kadra, zbog zahtjevnosti posla koji obavljaju.
Značajno je istaknuti da se prema Školskom zakonu iz 1888. godine opširno navode dužnosti općina kod podizanja školskih zgrada koje moraju imati točno propisane školske prostorije (veličina učionica, širina hodnika, namjena učionica i dr.), način izvođenja, obaveznu školsku opremu (pokućstvo), učiteljske stanove, kao i sudjelovanje liječnika kod školskih gradnja. Novi odnos prema ljudskom tijelu dade se razabrati i iz uvođenja tjelovježbe kao obvezatnog predmeta u pučke škole po zakonu iz 1874. godine. Tjelovježba je dio programa i srednjih škola. Posebna se pažnja pridavala izgradnji gombališta i potrebi izvođenja tjelesnih vježbi sa spravama u tjelesnoj dvorani, a u proljetnim mjesecima u dvorištu zgrada. Za tjelovježbe po švedskom sistemu “izdat će se novi naputak”, a u naučnim osnovama za gimnastiku potanko se navode elementi vježbi.
U okviru zdravstvenih propisa, osim tjelesnoj kulturi, velika se pažnja posvećivala prevenciji “kužnih” bolesti. Potanko su se opisivali simptomi difterije, hripavca, trahoma, boginja, “dobraca” (ospice), skrleta i dr. U cilju sprječavanja širenja tih bolesti, predviđalo se i cijepljenje učenika
i zdravstveni nadzor škola.
U cilju priprema za reformu školstva početkom 20. stoljeća, osnovne zamjerke dotadašnjem školstvu bile su pretrpanost razreda velikim brojem učenika (u nižim razredima srednjih škola bilo je 70 do 80 učenika u učionici), održavanje poslijepodnevne nastave, nagli prijelaz iz normalki u srednje škole, preopterećenost nastavnih programa i udžbenika nastavnim sadržajima te teško socijalno i materijalno stanje školskog osoblja, što su još uvijek ključni problemi i današnjeg školstva.
Nastavljajući se na modernizacijska nastojanja za neoapsolutizma, uspostavom pravnog sustava donošenjem Mažuranićevog školskog zakona, došlo je do snažnog poticaja razvoju školstva u Hrvatskoj.
U nepovoljnoj političkoj klimi u Khuenovo doba, velik je doprinos školstvu dao Isidor Kršnjavi koji je gradio, reformirao i opremao škole učilima. Svojom pojavom i stvaralaštvom on je izgradio temelje hrvatske kulture i školstva koje je bilo i ostalo povezano s vrijednostima zapadnoeuropskog duha.
Stanoviti pomaci u razvoju školstva koji su se očitovali u porastu broja škola i polaznika, veće ponude raznovrsnih škola i inoviranju metodičko-didaktičkih postupaka, nastavili su se i dalje. Tako je na svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine školstvo ondašnjih kraljevina Hrvatske i Slavonije bilo predstavljeno u prvoj skupini “Uzgoj i nastava” s učilima za obuku i učeničkim radovima koji su bili izloženi u studijskom kabinetu, na kojoj je Kraljevska zemaljska vlada dobila najviše odlikovanje izložbe, Grand Prix, za predstavljanje hrvatskog školstva. Postav izložbe “Pariška soba” danas se nalazi u Hrvatskom školskom muzeju. Gledajući iz današnje perspektive, može se sa sigurnošću utvrditi da su se u poučavanju povijesti koristili kvalitetni metodički postupci, koji su bili pod utjecajem njemačkog didaktičkog pravca.
Stoga se može konstatirati da se hrvatsko školstvo krajem 19. stoljeća može pohvaliti europskim dosezima, a to potvrđuje činjenica da se dobra didaktička iskustva iz tog vremena i danas koriste, primjerice, kronološki pristup u oblikovanju nastavnih sadržaja; interdisciplinarnost u nastavi; didaktičko - metodički postupci; izvanučionička nastava (posjete crkvama, muzejima i spomenicima); uporaba ilustrativnih nastavnih sredstava i pomagala, materijalnih i pisanih povijesnih izvora, struktura nastavnog sata i drugo.
Imajući u vidu vremensku distancu, treba istaći da bogata edukacijska tradicija hrvatskog školstva iz 19. stoljeća, kao i dobra didaktička rješenja, mogu inspirirati odgovore na današnje izazove.
(Dunja Modrić-Blivajs , Filozofski fakultet – Zagreb)