KAD GODINE MINU ... 50. obljetnica mature generacije karlovačke gimnazije iz 1962. godine

 

 

Gimnazija Karlovac uskoro proslavlja 250 godišnjicu postojanja - četvrt tisućljeća. Držeći se visoke razine obrazovanja iznjedrila je brojne poznate akademike, književnike, slikare, znanstvenike, političare. 
Ali za ovu priliku izdvojit ćemo jednu generaciju gimnazijalaca koja je na poseban način, apsolutno neuobičajen i jedinstven, odlučila proslaviti svoj zlatni pir mature – izdavanjem knjige pod naslovom „Kad godine minu...“ Knjigu su stvarali i pisali gimnazijalci generacije maturanata '62. Ozbiljna arhivska građa pomiješana je tu s emotivnim sjećanjima na gimnazijske dane, isprepletena fotografijama, imenima i pokojim sitnim tračevima, iskrena i topla, šaljiva i ozbiljna.
I dobit će je na poklon svi koji su pozvani na proslavu godišnjice mature.

ilustracija uz tekstilustracija uz tekst

 
"Uvijek ćeš me naći ovdje, na ovim stranicama, čak i dugo nakon što me više ne bude." (Julie Buxbaum: Suprotno od ljubavi)

Kakvo je zadovoljstvo ostarjeti. Svakoga tko pati treba podsjetiti da će ga to za tridesetak (pedesetak) godina dobro nasmijati, treba sve vidjeti s odmakom od barem 30 (50) godina i tek onda možemo znati kako sve to primiti.“ (Zeruya Shalev: Ljubavni život)

„Ono što je bitno ne nalazi se zapisano niti kao riječ, niti kao fotografija – bitno se osjeća srcem. Grad iz ove priče ima sasvim osoban odnos sa svakim od nas, bilo da smo rođeni u njemu, bilo da smo tek prolaznici. Jer i najsitniji trag stope na tlu grada, bit će neizbrisiv i za Karlovac i za sve koji su se ikada zatekli u njemu. Neka to bude trag s osmijehom....“ (Morana Rožman: Priča o Gradu)

ilustracija uz tekst

Život čovjeka cijeni se prema tragu koji ostavi za sobom.To isto vrijedi i za grupu - u ovom slučaju - generaciju. Iako svjesni da svi ne utiskujemo u životnu stazu jednako dubok otisak, odlučili smo o svima nama maturantima, iz generacije karlovačke gimnazije 1962., u pisanom obliku ispričati priču, jednostavnu, manje-više općenitu, ali točnu. Sve što bi inače ostalo skriveno i neizrečeno. I ništa nećemo uljepšavati. Poštivat ćemo, međutim, onaj dio intime u koju ne želimo ulaziti. Pisat ćemo o sjećanjima na gimnazijske dane, ali i o životnom uspjehu svakoga od nas, iako je pitanje što predstavlja bilo čiji životni uspjeh - ili - što je to bitno po čemu ćemo biti upamćeni.

Kome smo namijenili ovo štivo? - pitate. Naravno, prvenstveno našim generacijskim kolegicama i kolegama. Također i našoj djeci, unučadi, poznatim i neznanim sugrađanima, prijateljima pa i onima koji nam to nisu – svima.
Ovih dana kružio je internetom jedan zanimljiv tekst koji dosta dobro oslikava okolnosti u kojima smo odrastali i sazrijevali. Autor teksta je nepoznat, a ja ću ga navesti u malo skraćenoj verziji.

POZDRAV GENERACIJI !
Prvo, preživjeli smo i rođeni normalni, iako su naše majke, kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes, a na kutijama cigareta nije bilo raznih upozorenja o štetnosti.

U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu „Čuvati daleko od domašaja djece“ na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima.

Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u supermarketu. Dijelili smo flašicu KOKTE s našim prijateljima i NITKO nije umro zbog toga. Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kojekakva gazirana pića puna šećera, ali nismo bili debeli zato što smo se STALNO IGRALI VANI. 

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svijetla na ulici, skrivača, planova, klisa, pikulanja, partizana, nijemaca kauboja i indijanaca i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti.

MI NISMO IMALI  IMAGINARNE  PRIJATELJE  NITI  PROBLEME SA KONCENTRACIJOM U ŠKOLI.    

Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali škole uz pokoju packu ili šamar od razrednika.

NAMA NISU PRODAVALI DROGU ISPRED ŠKOLE.

Mi nismo imali Playstation, Nintendo, video igrice, videorekordere, mobitele, kompjutore, internet i slično.

MI  SMO  IMALI  PRIJATELJE  I  IŠLI  SMO  VAN  DRUŽITI  SE  S  NJIMA !

Padali smo s drveća, znali se posjeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga ili imali posla sa socijalnom službom.

Igrali smo se sa lukovima i strijelama, pravili katapulte i pucali na karabit za Novu godinu i sve smo to preživjeli bez posljedica.

Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno, sve bez najavljivanja.

Ako smo imali probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. Bili su često strožiji i od samog zakona.

ilustracija uz tekst ilustracija uz tekst ilustracija uz tekst

Ma što netko mislio o nama, imamo pravo pohvaliti se da smo bili razred o čijim učenicima ima mnogo stranica u Karlovačkom leksikonu, ali također i u nekim drugim knjigama. Biografije čak devetorice naših kolega ispunjavaju stranice Leksikona i to: Božića, Butale, Kiseljaka, Markovića, Matijašića, Pavića, Perisa, Starčevića i Šikića. Takvo što nije zanemarivo, dragi kolege. To ipak govori da smo kao pojedinci, kao razred, ali i kao generacija bili značajni za ovaj grad.

ilustracija uz tekst  ilustracija uz tekst

Pedeseta godišnjica mature nije mala stvar. Koliko će nas doći, tko će koga prepoznati, tko će kome kompliment dodijeliti. Izdržali smo sve te godine, desetljeća, pola stoljeća! Svaka obljetnica nosila je svoje nijanse boja života, a ovogodišnja je zlatna poput zlatnog pehara u kojem su skupljene sve suze radosnice naših uspjeha i sve tuge malih i velikih sjeta.
Nemojmo zaboraviti da smo generacija koja je:
- osvojila svemir i hodala po Mjesecu
- pjevala prve i zadnje hitove Beatlesa
- dočekala ostvarenje naučno-fantastičnih priča baziranih na čudnim napravama zvanim kompjutori
- srušila berlinski zid
- otkrila DNA strukturu, i AIDS
- globalno zagrijala planetu (što nam i nije na čast)
- izumila televiziju, laser i Internet

I naravno, strpljivo glodala kost vremena na kojem počivaju temelji budućnosti naše djece i ovog grada – svatko od nas koliko je mogao i znao.

Doista bi bilo vrijeme da, sukladno tome, konačno malo predahnemo, sjednemo i popijemo zasluženu kavu, i zabavimo se uz večeru, na proslavi 50-godišnjice mature koja će se održati 8. lipnja u motelu Roganac.

ilustracija uz tekst  ilustracija uz tekst