Suveniri

 "Parfem  je obećanje u bočici".

Sophia Grojsman

"Uspješan parfem je replika snoviđenja."

Pierre-François Pascal Guerlain

Mirisi koji nas okružuju, u sjećanje dozivaju slike i osjećaje zaključane duboko u našoj podsvijesti. Upravo je ta činjenica glavni adut u rukavu ne samo kreatora parfema i aromaterapeuta, već i najuspješnijih marketinških stručnjaka. Naime, olfaktivna promocija, tj. utjecanje na kupce pomoću mirisa najnoviji je trend u brandingu proizvoda, jer... svi žele kupiti ono što lijepo miriše. Losioni za tijelo, slatkiši, pa čak i prostori dućana i ureda, ali i cijeli gradovi bit će popularniji ako se uz njih veže ugodan miris. Kreatori parfema su umjetnici, a umjetnici znaju čuvati svoje tajne, jer bez nje nema mistike i čarolije.

Osjetilo mirisa naše je prvo i iskonsko sredstvo komunikacije, i tisuću je puta osjetljivije od bilo kojeg drugog osjetila. Mirisni impulsi jednog običnog udaha, direktno su povezani s moždanim stanicama. Mozak potiče stvaranje hormona koji su zaslužni za osjećaj opuštenosti i sreće. Mirisi omogućavaju dočaravanje raznih osjećaja i doživljaja. Određeni miris ima točno određeno značenje, pa tako može probuditi uspomene, pobuditi emocije i svakako ostati doživotno zapamćen u našim moždanim sklopovima.

Karlovački parfemi su mirisni podsjetnik posjetiteljima grada Karlovca na njihov boravak ovdje, ali i podsjetnik građanima ovog grada da nikada nije bila uzaludna ljubav i ponos koje smo svi zajedno utkali u našu karlovačku simfoniju mirisa - katkad kroz tek suptilno naznačene akorde lokalpatriotizma koji lagano teku ispod kupskog mosta, katkad kroz čiste reske note mirisa koji zvone poput hladnih kapljica koranskog slapa.

Keramička ambalaža parfema umjetnička je replika nekadašnjeg Šantićevog oglasnog stupa koji je stajao na ulazu u Promenadu. Pod majčinskim patronatom naše povjesničarke umjetnosti Marinke Mužar, ideja se rodila i rasla. Njezine sugestije bile su konkretne i emotivne, utemeljene na činjenicama i neospornoj ljubavi prema Karlovcu. Iako davno nestao oglasni stup, oživile su ga umjetničke ruke Lidije Maček-Stanić, udahnule mu dušu i podsjetile sve nas na zlatno doba Karlovca kad su fraze poput nema posla, nema novaca ili dosadno nam je, bile apsolutna nepoznanica. Neko sretnije i poštenije vrijeme koje je grad Karlovac smještalo u centar Europe, a nije ga marginiziralo na rub maglene neprepoznatljivosti. Šantićev oglasni stup, poput današnjih info-punktova, pružao je informacije o događanjima putem plakata, na njemu su bile fotografije nekadašnje karlovačke špice; bio je to stup koji je odražavao kulturni doseg grada, i njegova replika kao ambalaža parfema, vraća nam svijest o važnosti našeg grada. Lidija Maček-Stanić, keramičarka, Karlovčanka, žena je koja komprimirala svu energiju gradske povijesti u ambalažu mirisa budućnosti. Sve njezine međunarodne i lokalne izložbe, svjetska priznanja s Trijenala male keramike i cijeli život posvećen umjetnosti, dobile su poseban slatki začin izradom replike karlovačkog oglasnog stupa.

Karlovac kroz parfem? Prvi parfem koji se spominje vezano za Karlovac, staklena je bočica koja se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, u kojoj se nalazilo mirisno ulje, a stara je preko 1900 godina. Bočica s tim prvim kozmetičkim preparatom, parfemom, pronađena je na Kaštelu, istom predjelu gdje je 1921. g. osnovan Kaštel d.d. iz koje je kasnije nastala farmaceutska kuća Pliva d.d. u kojoj je radio i usavršavao se upravo i kreator današnje kolekcije karlovačkog parfema, dr.sc. Stribor Marković. Neobična koincidencija ili igra sudbine? Kako god bilo, kreiranje parfema je umjetnost koja zahtjeva veliko znanje. Stribor Marković je jedina osoba na tlu Hrvatske s takvim znanjem. Karlovački dečko koji je diplomirao medicinsku biokemiju, doktorirao farmaceutske znanosti, stekao je diplomu fitoaromaterapeuta u francuskoj školi Hippocratus, radio je u farmaceutskim kompanijama koje se bave istraživanjem novih lijekova. Znanstveni je suradnik Farmceutsko-biokemijskog fakulteta i učestvuje u nastavi iz biokemije lijekova i dizajna novih lijekova. Autor je više znanstvenih radova i patenata. Pasionirani je proučavatelj komplementarne, integrativne i psihosomatske medicine, i profesionalni je član organizacije American botanical council. I sve to znanje i iskustvo uloženo je za kreaciju karlovačkog parfema! Sapienti sat.

       Voditeljica cijelog projekta Karlovački parfem je Morana Rožman, predsjednica udruge Paviljon Katzler. Svi članovi Paviljona Katzler uložili su beskrajan trud da nadvladaju prepreke koje su se našle na putu realizacije projekta (birokracija, ljudska glupost, inercija). Morana Rožman, žena sa strpljenjem  i upornosti, uspjela je izbalansirati sve nijanse boja koje su se nametale i uskakale u cijelu priču. Uspjela je svaku prepreku anulirati do granica snošljivosti i ugraditi je u popločavanje puta k uspjehu, a svaku je dobronamjernu sugestiju utkala u čarobnu priču o parfemu.

Tu je i Branko Rožman, karlovački amaterski slikar i fotograf, čovjek s vizijom, pasionirani kolekcionar karlovačkih veduta. Odradio je ogroman posao digitalizacije dokumenata koji su utjecali na oblikovanje parfema, i pružio viziju vrijednosti cijelog projekta.

Mladi Karlovčani, Katharina Sertić i Tin Rožman, maturanti na grafičkom dizajnu Srednje škole Duga Resa, uz svoju mentoricu profesoricu Anu Vine, nevjerojatnom su lakoćom premostili jaz između kraja 19. stoljeća i današnjeg doba, i kroz sve one čudne moderne čipove i kompjutorske sklopove uspjeli reinkarnirati dušu prošlih stoljeća i napraviti vrhunsko grafičko oblikovanje parfema. Talent koji kriju u sebi, trebao bi im otvoriti vrata u svijet, danas jako popularnog, brandinga , jer trebaju nam ljudi sa znanjem, talentom i senzibilnosti (ovo zadnje se često ignorira i zamjenjuje s financijskim grafikonima).

Parfemi su dobili imena po članovima obitelji Katzler, kao simbolom tadašnjeg građanskog društva. Jedna Rozalija je i doista stvarna Rozalija, ali i bilo koja prabaka Rozalija koja je pekla divne kolače, i danas bi vjerojatno bila proglašena i menadžericom. Svatko od nas ima svoju Rozaliju. Zahvaljujući njima, postojimo i mi i ovaj grad.

Zahvaljujemo se svima koje nismo nabrojali kao aktere priče o parfemu, sami će se znati prepoznati u njoj. Hvala svima onima koji su teške trenutke pretvorili u lijepe, čarobnim prahom svoje posebnosti. Hvala i onima čije su prepreke učinile da sve ovo postane zadovoljstvo.

Mitzi

Neobičan je vrtlog vremena. Donosi nam neke događaje iznova, ponovo, u istom ruhu ili s detaljima koji samo nama simbolički govore o vraćanju životnih ciklusa. Postoje ipak doba i događaji koji nestanu da se više nikada ne ponove. Odrasla u odgoju i znanju drugačijem od današnjeg google vremena, teta Mitzi je odabrala da živi ovaj drugi tijek, tijek prolaznosti. Možda je zato i bila katkad gruba ili nervozna jer nosila je teret vremena za koji je znala da se nikada neće ponoviti. Ispod tanke zamrznute površine takve nedopadljivosti sigurno se skrivalo jezero sjete za svijetom kojeg više nema. To vrijeme poput kaleidoskopa vrtilo je za nas nepovezan slijed slika balkona budimpeštanske opere, nevjerojatnih kreacija haljina i prividno uštogljenog, ali beskrajno strastvenog svijeta cvijeća koje su poklanjali gorljivi i zaljubljeni oficiri. Vrijeme je odnijelo nikad završene priče o ljubavima svijeta dobro odgojene aristokracije koja je pričala različitim jezicima i koja je povezivala Europu na drugačiji način od današnje briselske birokracije. Šaputanja na mađarskom i žustre rasprave na njemačkom jeziku, inspiracija idejama iz knjiga na francuskom, nošene u srcu uspomena u jednom malom hrvatskom Karlovcu.

Inspiracija sjete, kroz opojan i arhaičan miris nerolija i bergamota, diskretan veo uspomena koje teže da ostanu u magli i budu skriveni od jasnijeg viđenja našim današnjim premodernim očima, duboka mudrost sandala i hrastovog lišaja, vratit će nas uspomenama na svijet kojeg više nema. Ideje za ove poznate i na žalost zaboravljene akorde mirise nije bilo lako objediniti. Trebalo je ponovo, nakon skoro stotinu godina, odsjediti u tim istim balkonima budimpeštanske opere i osjetiti sjetu jedne obitelji čiji je duh, barem djelićem, tamo i ostao zauvijek zarobljen. Ta tanka i suptilna nit sjete pratila  me u vlaku za Beč, Betlehem nekadašnje aristokracije, da čujem jasnije u tišini tog velegrada još jedan akord. Možda je Mozartova čarobna frula dala melankoliju smilja, ali tek u u užurbanom i kozmopolitskom Gradu Svjetla, u staroj crkvi Saint-Eustache i uskim ulicama nevjerojatno živog Montmartrea, shvatio sam kako i sjetne uspomene nose radost i prpošnost, baš poput naranče.

Ni tisuće mirisnih molekule skrivenih u parfemu ne bi mogle ispričati cijelu jednu zaboravljenu priču. Vjerujem da su sve te priče negdje duboko skrivene u svima nama. Te priče, zaboravljeni val prošlosti , sposobno je prizvati najneobičnije od svih čula koje nam je dao Bog, čulo njuha. Da vas podsjeti i da ne zaboravite ono što niste niti znali da pamtite.

Fritz

Neobično puno drama rezali su, poput noža, kriške sudbine na našim prostorima. Dolazile su i odlazile razne sile, dobivale i gubile moć, poput još neukih čarobnjaka koji žele upravljati sudbinama onih koji su tu, ili onih kojih davno niti nema. Puno je buntovnika palilo vatre svojih uvjerenja, htijući promijeniti svijet tadašnjih sila. Možda je to nagnalo našeg dragog Fritza na neki sumanuti, za ono vrijeme, čin protesta paljenja mađarske zastave. No, nije bitan tadašnji okvir vremena, tadašnji slijed događaja velikih sudbina cijelih naroda. Daleko veće vatre skrivaju se u našim srcima. Čini mi se da smo mnoge takve vatre danas zaboravili, zarobljeni u reklamama koje nas hipnotiziraju i medijima koji nam ideale pretvaraju u bezoblične mase koje žvačemo, premda su davno izgubile i prividni okus iluzije. Fritz je pripadao drugačijem svijetu. Taj svijet je osjećao, shvaćao, pitao više svoj vlastiti glas srca što je dobro a što nije, za što se treba boriti a za što ne. Je li to bilo pogrešno? Zar je to bitno! Nije bitan slijed sudbina, već iskrenost u nama. Ne znamo koga je Fritz doista volio. Ne znamo zašto je živio samački život. Možda zato znamo da je sigurno živio intenzivnije nego današnji ljudi nakrcani adrenalinom isprazne užurbanosti.

Nije bilo lako sklopiti note ovog mirisa, premda su teme toliko poznate i uvijek provjerene. Trebalo je naći prpošnost i gorljivost citrusa koji će biti drugačiji od poznatih nota današnje sterilne parfemske industrije. Opor i gorak, opet optimističan i vedar, egzotični mirisi kombave i juzua ispričao je sam po sebi priču o jednom vremenu koje je možda bilo gorče i teže no što je današnje. No, nosilo je i radost življenja koja nam je danas nepoznata. Znajući da vas to neće potpuno insprirati, dodao sam u parfem miris za koji kažu da briše sve nepotrebne gluposti koje nas okružuju, egzotičan vetiver Bourbon prizvat će vas konačno razumu da zastanete i nađete najprije smirenje svojeg srca tjeranog vrazima koji upravljaju svijetom. Bez tog mira nećete inače otkriti vatru i vedrinu kombave. Možda ćete ostati osupnuti, stoga sam morao dodati i jedan običan limun, da vas podsjeti koliko ste zaboravili svoj osjećaj doma i mirisne kolače baka kojih možda više niti nema. Zapaliti vatru u srcu nakon što je dugo prosipan pepeo nije jednostavno. Vjerujem da ćete uspjeti. U svemu postoji podrška, pa i u parfemu. Negdje duboko ispod snažnih nota koje su stupovi u mirisu, provlači se sasvim nestašni mladi junak ružmarin verbenon. Tek sam s njim bio zadovoljan. Fritz nije bio snažan citrus niti meditativni vetiver. Ne. To je bila samo pozornica njegovog života, snažnog vremena promjena u kojem je živio. Za sebe, on je bio skroman ružmarin, diskretan junak koji je vjerojatno umro sasvim mlad u srcu. Ako to ne zaboravite noseći ovaj parfem, tada vam se, milošću, i vama ista sudba smiješi.

Rozalija

Volio bih biti objektivan, distantan, baš kao što sam mogao biti prema kratkim crticama predaka koje nisam nikada upoznao osim iz priča drugih i već požutjelih slika obiteljskih albuma. Ali ovdje nisam mogao biti takav. Rozalija je bila dio mog djetinjstva i htio ne htio, note i akordi ovog parfema obojeni su sasvim osobnim događajima koji vjerojatno nikada nisu do kraja odrasli i još gledaju na svijet onim istim očima. Osupnulo me ipak, kada sam nakon dugo godina vidio sliku jedne nasmiješene i vrlo lijepe mlade žene. To je bila ona ista Rozalija koju pamtim kao mudru, pomalo sjetnu i potpuno posvećenu da drži sve stupove ne samo vlastite kuće, već i stupove duša koje su u njoj odrastale i umirale. Iznenađen da ju vidim drugačijim očima konačno sam uspio kroz parfem ispričati jednu istinu o osobi. Možda ona nije cijela istina. Ali je radosna i topla.

Kako naći cvijet koji bi nosio te dvije slike, ta dva pogleda u meni samom? Možda u runolistu kojeg je davno dobila u mladenačkoj zaljubljenosti? Nekako mi se činilo da bi i to bilo premalo. Ideja je došla nepozvana baš kao i slika koju sam susreo. Voćni i neobičan, osvježavajući i erotičan, ugodan koliko i stravstven, reski i slatkast, CO2 jasmin postao je glavna tema i cijela priča parfema kojeg nosite. Možda je to moj hommage i isprika jednoj ženi koju sam odveć dugo gledao samo kao ženu koja nas je i odgojila, koja je pekla najbolje kolače i kuhala najbolje čušpajze na svijetu. Ta žena je imala svijet u sebi, osjećaje, snove i nadanja. Možda su neka vremenom i umrla u hirovitim godinama njenog života, pa sam htio da uskrsnu poput feniksa. Jedina biljka za koju sam znao da ima takvu moć bio je nard, ona ista biljka koju je upravo Feniks i trebao da uskrsne iz pepela. Izraziti divljenje jednoj osobi znači izaći iz okvira u koje nas je život ukalupio u jednom vremenu, da bi uvidjeli koliko smo malo znali o nekome koga smo mislili da poznajemo. Sada već vjerojatno i pričam najdublju priču mudrosti o svima nama: uvidjeti koliko malo znamo osobe koje zovemo bližnjima. A koliko tek malo poznajemo sebe? Hoće li jasmin i nard biti dovoljna podrška? Ne znam. Treba nam još malo gorčine jednog grejpa, toliko malo da mislimo kako je sladak, i nešto usputnog cvijeća nerolija, koje smo davno trebali pokloniti sebi samima.

Ova neobična, pomalo voćna, pomalo teška ali sasvim jednostavna melodija mirisa, neka vam bude podsjetnik na kuhinju mog djetinjstva, skladana iz sasvim sebičnih razloga. Ako shvatite da je kuhinja vašeg života u vašim vlastitim rukama, ako niste zaboravili uvijek i iznova upoznavati sve koje volite i sebe same, onda ćete shvatiti da je najveća gozba upravo ona koja se skriva u vlastitim srcima.

Helena

Kako doživjeti nekog tko je živio davno, pa bio on i naš predak? Katkad mi se čini da smo svi otrgnuti od svojih korijena, izgubljeni u iluziji malenog svijeta oko nas i jednako tako malog svijeta u nama. Kako doživjeti vlastite gene koje nosimo, nasljeđa koja možda nisu samo biološka? Gdje nestaju maštanja, nade, radosti, razočaranja, ljubavi, strasti, krajolici koje je netko vidio? Ima li svemir mjesto u kojem to sprema, poput velikog diska iz kompjutera? Jesmo li možda to mi sami? O Heleni znam koliko znam iz jednog viđenja stare, stare fotografije. Jedan obična žena, skromno obučena, s maramom preko glave. Tko bi rekao da je proživjela burne godine devetnaestog stoljeća, rodivši generaciju koja će proći još burnije i odurnije godine dvadesetog. Ostala bi anonima i u mojim sjećanjima, jedna građanka ni po čemu drugačija. Da nije očiju. Čak i na staroj fotografiji, odaje ju jedan poznati sjaj u očima, ali i više od toga. To su oči pune odlučnosti, ispunjene kvalitetom koju danas gotovo u nikome, pa ni u samom sebi ne nalazim. Jesmo li svi izgubili sjaj u očima? Jesmo li izgubili životnu odlučnost? Možda je ta odlučnost spasila od razornog potresa u Zagrebu sve naraštaje koji su doveli do mene. Možda bez tog sjaja u očima koje reflektiraju dušu i srce davno umrle osobe ne bi nas niti bilo. Beskrajni putevi sudbine križaju se i isprepliću u kaosu i harmoniji koji je iznad dosega mojih najhrabrijih maštanja i shvaćanja. Kada je znanost otkrila u Africi nepoznatu ženu Luciju, našu pramajku, za mene je to bio pretežak korak u shvaćanju svojeg nasljeđa. No u očima Helene shvatio sam, koliko mi je bilo dano, barem dio tog nasljeđa kojeg nosim u sebi. Ili se to samo nadam da nosim ne samo svoje mudrosti?

Toliko je bilo teško zamisliti i osjetiti u srcu osobu koju nitko tko je živ danas niti ne pamti, da je bilo potrebno zaroniti u dio sebe kojeg svi izbjegavamo. Kako naći biljku koja takva sjećanja može iznijeti na površinu? Kako istovremeno odati priznanje ne samo svijetu mirisnih biljaka starijih od svog tog nasljeđa, ali i osobi koja je na križanju nekih velikih puteva sudbine svemira odlučila tako veliki dio onog što je danas i moja sudbina? Nevjerojatno, ali dvojbi nije bilo. Ako ne mogu znati pramajku Luciju, ako ne znam kako su izgledale i što su nosile sve druge moje majke, onda je za mene, samo zbog jedne stare fotografije, Helena postala simbol uzvišenosti i običnosti vlastitog nasljeđa. Samo ruža može izazvati uzdah veći od drugih. Nježnog, tajanstvenog mirisa koji dira srce, jedina, tako kažu, može nam ojačati srce da nađemo put do skrivenih majki u neobičnom božjem planu isprepletenih i isprekidanih sudbina. Nježno tkanje latica, toliko osjetljivih da ih moramo brati ujutro, govori mi koliko je krhka sudbina svih nas. I istovremeno toliko čvrsta: neka sudbina uvijek mora biti. U harmoniji ruže, ispod svega sam trebao stvoriti i toplinu, malo majčinske lavande, toliko da se i ne osjeti, ali da bar neke stanice nosa podsjeti na sve majke koje su dovele do mene. Hoće li podsjetiti i vas? U temeljima skriva se plavi čempres, rijetka biljka koja se na otocima sjeverne Australije koristi da nas podsjeti na sve one koji su bili prije nas. Možda slučajno, možda simbolički, ali najdrevnija od svih biljaka u ovom parfemu. Jednostavna harmonija, jednostavni akordi, oprostite mi na tome. Moj razum više od toga niti ne može shvatiti, baš kao što ne može shvatiti sve akorde gena koje nosim u sebi.

Nosite ga u sebi, na sebi. Nitko ne zna zašto kitovi pjevaju u beskrajnim oceanima. Nitko ne zna simfoniju vlastitih gena. Treba vam samo hrabrosti da shvatite da postoji i u vama samima.

Toni

Kažu da je bio dobar čovjek. Kažu da je i bio vragolast, možda samo zaigrani i nikada do kraja odrasli čovjek, možda kurviš, možda dobar obiteljski čovjek. Imao je on, vjerojatno,  u sebi više romantike u životu no što danas nalazimo u suhom pijesku svojih naizgled burnih emocija. Čovjek nekog drugog vremena, kada je čast imala drugačiju moć, a ljudskost bila posve uobičajena, a ne hinjena. Ne znam je li to istina i o njemu, ali rijetki koji pamte, pamte sliku koju dajem i vama. Vjerojatno je imao svoje grijehe, svoje poraze. Možda je ipak, nadam se, lakše naučio ne raditi prevelike drame iz nečeg što ne bi popunilo niti jednu scenu životne predstave, a kamoli jedan čin. Kad žalim za prošlošću, kao i vi, upravo mi nedostaje taj osjećaj lakoće toka, a ne dramatiziranja života. Danas, kao da moramo unijeti tu lažnu dramu kada ne treba. Jedan snijeg u ožujku, prirodan baš kao i mi, ne mora biti naslovnica koja nas napada na kioscima. Jedno kihanje ne mora biti ispuhana i prazna televizijska režija pandemije gripe. Od svih slika pamtim lice jednog starog čovjeka, kojem je život sigurno stvorio puno bora i ožiljaka. Bez scena. Bez dijaloga i didaskalija kojima tu mjesta nema. Sve te bore, sva zrelost jednog života i cijela njegova tajna kao završni čin dala je lijep osmijeh, svjež poput proljetnog dana u mojem djetinjstvu. Nisu uspomene nepotreban teret. Nisu naši mali obiteljski muzeji glupava tradicija. Meni su otvorile mogućnost da mi budu uzor, pa makar su i moja viđenja Tonijevog života tek iskrivljena i pomalo romansirana slika. Volio bih, a vjerujem i vi, da me jednom pamte upravo po takvom osmjehu. Čak i fotografija, tek subjektivno viđenje jedne nanosekunde života, može donijeti istinu da radost i mudrost idu ruku pod ruku.

Toni zaslužuje sve ono što simbolizira život. Začine, poput klinčića i cimeta, koji griju onda kada vrijeme ili tuđa srca stvore previše inja na utabanom putu po kojem hodamo. Mali začini, poput zelenog papra, mali vragolasti doživljaji za koje se ponekad okrivljavamo, možda su i jedini smisao života koji trebamo naći. Dobro jelo ne pamtimo po kilogramima i litrama, već po skrivenom umijeću dodavanja malih količina okusa koji nas čine radosnima. Sve što nam je potrebno, je životna sila. Kako olako shvaćamo život! Već samo što živimo, toliko je nevjerojatna fizikalna istina da graniči sa samim čudom. Poput životne snage sjemenki anisa, ili snažne želje đumbira da nikne u najmračnijoj prostoriji. Njihovi mirisi sada ispunjavaju i ovaj parfem, možda klasičan, kao izvučen iz vremena losiona za brijanje naših pradjedova.

Iza vas neće ostati milijuni na računima niti ogromna zemljišta ili stanovi, čak i ako ih bude. Bez vaše životne sile, to su tek skupine dobro organizirane supstance, materije. Pamtit će vas po radosti, ako ne, nemojte svoj grob niti označavati. I meni bi bilo neugodno. Neka vas mali tračak bergamota podsjeti da ste bili radosni onoliko puta, kada za svoju radost niste sudbini postavljali zamršen upitnik svojih htijenja.

Vava

Eine Frau trägt die Krohne.Sjećam se jedne od omiljenih knjiga tete Vave. Nije Vava bila kraljica, samo jedna žena sa svojim dobrim i lošim stranama. Imao sam veliku životnu privilegiju upoznati ih. Bila je jednom i neka proročica tog imena, niti do koljena našoj Vavi. Nije imala kristalnu kuglu, nije čak niti bila vidovita, samo je nosila svoj zdrav razum. Beskrajno me ljutila nekoć, baš kao što mi i dan danas fali neka pokoja mudrost od nje (a bilo ih je na tisuće!) i njena sposobnost da vidi budućnost samo na temelju sadašnjeg trenutka. Možda čak nije niti bitno koje su točno vrline ili mane nekog čovjeka, bitno je ono dobro što od starijih pokupimo i nosimo u svojem životu. Da, Vava je zaista nosila krunu svojeg života, vođena nevjerojatno jednostavnom istinom da prihvatimo kako se doista svako dobro i svako zlo vrati u životu. I to ne na nekom zadnjem sudu, već odmah, ili bar na neku skoru svetu subotu. Koliko se odgovornosti krije u tome da prihvatimo takvu istinu! Biti kralj, ili kraljica, znači nositi krunu koju smo sami napravili, krunu i greški i dobrih poteza. Zato u današnjem svijetu vjerojatno kraljevi i princeze postoje još samo u bajkama. Kao što to želim i sebi, volio bih da se drznete barem u tome povjerovati u bajke.

Na tren sam došao u napast da u parfem stavim „obična“ ulja: Vava je ionako samo živjela svoj običan život. Svašta su joj neki možda zamjerili, ali ako i od svega dobrog ne ostane ništa, nitko ne može reći da je ona voljela i svoj život i svoj posao. Jednom je rekla, kada joj je svećenik zamjerio da ne ide u crkvu, kako ona svoj oče naš izmoli u svom vrtu. Doista, prava crkva je ona u nama. Okreni kamen i naći ćeš me, rekli su neki mudriji od mene. Kada sam prevrnuo kamen, od svih biljaka ostala je jedna koja se daje samo bogovima i ljudima koji su to postali. Plavi Lotos, sveta biljka savršenstva ljudske mudrosti, uzvišena do trona Bude da je i postala sam Buda. Puno je božanstava na ovome svijetu, najveća su ona koja su kroz svoje nesavršenosti shvatila svoju savršenost. Stotinu i osam mudrosti za stotinu i osam latica cvijeta lotosa. Samo toliko je potrebno da se prekine zarobljeni kotač života u kojem vrtimo optuživanja za život. Zato, za ženu koja je nosila svoju vlastitu krunu, odabrao sam najuzvišeniji od svih cvjetova na planeti. Možda i zato jer me sasvim malo podsjeća i na miris kemikalija za trajnu koju je njena frizerka radila redovito kod nje u kuhinji. Na tim trajnama naučio sam kao dijete mudrosti koje sam susreo, a većinu njih ću tek susresti. Katkad mi se čini da je Vavi nedostajalo duboke radosti. Ne mogu ispraviti njen život, ali joj se barem u parfemu mogu odužiti svim biljkama koje nose radost: mandarinom, magnolijom, petit grainom  mandarine. I toliko se odužio, da je mudrost lotosa ostala potpuno prekrivena slatkoćom. Vjerojatno je Bog htio da tako izgleda ovaj svijet, prije no što smo ga upropastili; beskrajna radost postojanja na temeljima nenametljive mudrosti. Vava je posebno voljela svoju mamu Rozaliju i njene vanili kiflice koje smo potajice švercali rođacima u Austriju, jer tako fine nisu mogli naći čak niti u K&K prijestolnici slastica. Kao uspomenu na tu ljubav parfem nosi egzotični zamah vanilije. Uz dašak mire, svete biljake koja nosi mudrost i tjera zle duhove predbacivanja sudbini, nadam se da će i meni i vama donijeti mir s kojim je i Vava odavde otišla. Jeste li zaboravili vjerovati u bajke? Onda znači da ste davno izgubili vjeru. Možda je nađete uz ovaj parfem, pa da okrenete svoj kamen. Možda vam bude lakše nositi svoju krunu. I, tko zna, možda baš i vi u svojem vrtu nađete svoju crkvu i stotinu i osam svojih dubokih istina.

Ceca

Baka Ceca nikada nije doživjela da nas vidi. Nikada, na žalost, nije doživjela i da dočeka bar djetinjstvo svoje kćeri, ubiše ju ljudi kojima obilujemo na ovim prostorima i koji prosuđuju ljude po nacijama bez ponosa i vjerama gdje "samo" nedostaje Bog. Prihvatiti neobičnu mudrost plana sudbine ili Boga nikada nije jednostavno. Jednom i možda ćemo naučiti. Tek se povremeno sjetimo nje kada nas neke stare i mudre žene prepoznaju kao njene unuke. Ima nešto dirljivo u tome, čini mi se da nas kroz njihove oči gleda upravo baka Ceca. Kažu da je bila teška i svojeglava, baš koliko i lijepa. I ne možemo a da ne priznamo kako smo svi dobili bar dio nasljeđa svojeglavosti. Tužna je bila njena sudbina, baš kao što je do kraja ostala pod velom neobične tajne koju nitko nije htio ispričati. Dugo nam je trebalo da shvatimo da je tako sigurno bolje. Kada nekog izgubimo, obično iza svega ostaje tuga. Ipak, drznut ću se reći, kao i drugi mudri ljudi, da nije tuga ili gorčina, bol i jad to što ostaju. Iza onih koji su otišli ostaje puno radosti koja se mogla stvoriti na svijetu. Da nema te radosti, ne bismo je niti mi htjeli proživjeti. Na žalost, to ponekad zaboravimo. Kao u nekom talijanskom filmu iz pedesetih, baka Ceca je svoj životni put odabrala kao prodavačica cvijeća, simbola ljubavi za tisuće zaljubljenih koji su prošli kroz njen život. Samo je jedan cvijet na kraju bio za nju. Odabrala je onaj najmirisniji, ali i najteži. Možda je mogla odabrati da polako, poput debelog puha, odgricka svoj život u anonimnosti i životu bez puno stresa. Odabrala je ipak put srca, što je uvijek i put hrabrosti. Da istinski, sa strašću i iskrenošću, odživi onoliko koliko joj je bilo dano u nestabilnom vremenu njenog doba. Ponekad joj zavidim na toj hrabrosti, za ono vrijeme.

Nisam htio obojiti parfem turobnim notama starih usidjelica i gospodskih dama tog doba koje su odabrale da sasvim pristojno, i sasvim dosadno i bez srca, odrade svoje živote. Ako ste i vi odabrali da tako polako glođete put svojeg života, neka vas ovaj parfem podsjeti kako život ionako traje jednu sekundu. Ponekad je svejedno traje li nekoliko stotinki kraće, bitno je da li ga živimo istinski i iz srca i duše. Prpošan, uznemirujući ugodan geranij Bourbon, strastveni ylang ylang extra superior, pa čak i dašak erotskog jasmina i cedra; tu su da vam možda u srcu otvore šansu da živite intenzivno, katkad čak i heretički nepromišljeno. Život će uvijek biti gorak, kao i sladak, a ravnoteža dva okusa skriva se u gorkoj i slatkoj naranči. Kažu neki: naranča pripada Jupiteru, planetu onih koji planiraju i sanjaju. Neka vas ispune male ili velike ludosti, bez njih nikada nećete biti mudri.

Kršćani kažu kako je oholost najveći grijeh. Oholost je stanje kada upadnemo u glupost da znamo što je dobro. Poniznost se ne kleći, već je samo znak da prihvaćate odluke svog srca.